Mogu / Ne mogu

mogu ne mogu

Nedavno sam krenuo na aikido. Kao i mnogo puta u posljednje vrijeme shvatio sam da u samom aikidu nema ništa puno od Karate kida i sličnih borilačkih vještina gdje se mlatimo s drugima. Fokus same vještine je, zanimljivo, na nama samima. U načinu na koji postupamo sa sobom, te koliko stvari rješavamo sa sobom prije nego ih projeciramo na van i imamo ih sa drugima. Pa onda iste pokušavamo neuspješno riješiti s njima. Na svakom treningu, čujem po nekoliko stvari koje me dobro zamisle. Jedna od njih mi je ostala pogotovo u sjećanju.

Na treningu prošli tjedan, u jednom trenutku učitelj je iz stava za normalan sklek prešao na pozciju u kojoj se sklekovi rade, ali ne tako da ste oslonjeni na cijeli dlan, već na samo tri prsta na svakoj ruci. Vidjevši to 80% prisutnih polaznika je odmahnulo rukom i odustalo od vježbe. Ja sam nekako, jedva jedvice, došao u tu poziciju i nakon 15 centimetara spuštanja prema podu odustao jer više nisam mogao držati težinu na prstima.

Kada je napravio svojih 40 komada takvih sklekova, učitelj se ustao i započeo s kratkim monologom koji ću dugo, dugo pamtiti. “Hajde da kažem koju o ovom mogu/ne mogu. Stalno slušam na ovim treninzima pa ovo mogu, ovo ne mogu, ni ovo ne mogu, ovo mi je preteško. Stalno gledam kako ljudi odustaju i prije nego što su nešto isprobali samo zato jer im izgleda preteško. Ono što je moja želja je da pokažete spremnost i želju, te da stanete u početnu poziciju i napravite najbolje što znate. Pola centimetra ili 150 sklekova – svejedno je. Vi ste za mene u tom trenutku olimpijski pobjednik.”

Koliko često odustajemo prije nego što smo došli u početnu poziciju za bilo što u našim životima i napravili najbolje što možemo u tom trenutku, ne uspoređujući se s drugima? Koliko smo prilika tako propustili u svom životu jer “ne možemo”? Koliko smo manje bili živi zbog takvog stava? Kažu da ljudi pred smrt nikada ne žale zbog stvari koje su učinili, nego isključivo zbog stvari koje nisu učinili, na koje se nisu usudili, koje “nisu mogli”. Za čime ćete vi žaliti?

Dve su komponente potrebne da to promijenimo. Ključna je želja koju pokazujemo stajanjem u početni položaj. Druga komponenta je dati najbolje od sebe što možemo u tom trenutku. Centimetar ili sto centimetra, nije bitno ako smo dali sve od sebe. I u tom trenutku smo pobjednici. U tom trenutku živimo život!