Biti glup

Ako bih mogao izdvojiti samo jedan proces koji mi je u posljednjih nekoliko godina donio najveći pomak u vlastitoj prodaji, onda bih izdvojio ‘poglupljivanje’! Baš tako, najvećem pomaku u kreiranju kvalitetnijih i dugoročnijih odnosa s klijentima, dolasku novih klijenata, povećanju cross i up sales-a, smanjenju reklamacija i teških situacija te, iz svega toga, prirodnoj posljedici- višoj zaradi, doprinijelo je to što sam ja postajao sve ‘gluplji i gluplji’. Namjerno u ovom postu, kao i u radu s prodavačima, koristim riječ ‘glup’ koju najčešće povezujemo s negativnim kontekstom. To radim da naglasim važnost pomaka u ponašanju od standardnog ponašanja prodavača. Suprotno od biti ‘glup’ za mene u ovom kontekstu predstavlja biti ‘pametan’! A ispasti pametan je nešto čemu teži ogromna većina prodavača.

Kako izgleda ‘pametan’ prodavač? On zna! Zna reći malo ili puno o proizvodima koje nudi, o sebi, o kompaniji, o konkurenciji, situaciji na tržištu… On zna kakav je kupac i što kupcu treba. On je tu da pomogne jadnom, zbunjenom kupcu svojim velikim znanjem koje kupac ne posjeduje. Pa gdje je tu problem, zapitat će se neki?! Eh, da je samo jedan! Problema s ‘pametnim’ prodavačem je više, a ključna su dva koja tom supermanu otežavaju rad s kupcem, kreiraju nekvalitetnije odnose i smanjuju zaradu. Prvi je superiornost, a drugi pretpostavke.

Sjetite se neke svoje situacije u kojoj ste vi bili kupac i kada ste s druge strane imali ‘pametnog prodavača’. Kako ste se osjećali u toj situaciji? Pretpostavljam da osjećaj nije bio nimalo ugodan: Biti pred osobom koja nas zasipa bujicom teksta punoj izraza koje ne poznajemo. Biti pred osobom koja ima svoj monolog, tj. koja priča više od 90% naše ‘konverzacije’. Biti pred osobom iz koje se osjeća nadmoć i samozadovoljstvo svojim znanjem u odnosu na naše neznanje. Da sumiram, kao kupci se pred takvim prodavačem osjećamo inferiorno, zbunjeno i nedoraslo razgovarati s takvom osobom. Što mislite kolika je vjerojatnost da ćemo kupiti od osobe koja nas je dovela do takvih osjećaja inferiornosti? Vrlo mala! Mi volimo kupovati od ljudi s kojima se osjećamo ugodno i manje-više na istoj razini. Želite li više prodavati, trebate razgovarati sa svojim kupcima tako da se oni osjećaju ugodno i da požele kupovati od vas. Pametovanjem ćete to teško postići!

Još veći problem su pretpostavke i način komunikacije koji iz njih proizlazi. ‘Pametan’ prodavač zna! A kada znamo to što znamo (što kupac misli, što mu treba, što mu je važno…) onda ne trebamo postavljati pitanja. Kada ne postavljamo pitanja, naš kompletan razgovor s klijentima baziran je na našim pretpostavkama. A kako lijepo prodajno pravilo kaže: ‘Pretpostavka je majka svih zajeba’! I upravo to ‘pametan’ prodavač radi. Prvo zajebe sebe – iz dana u dan gledajući takve prodavače, vidim koliko manje prodaju, jer nisu primijetili i saznali prodajne prilike pa, naravno, nisu iste mogli niti iskoristiti. A da ne govorim koliko si problema natovare za kasnije, jer su temeljem svog znanja i pretpostavki prodali klijentu proizvod koji mu ne treba ili mu ne zadovoljava potrebe. Ti isti pametni prodavači kasnije trebaju nova znanja i vještine da odrade komunikaciju s tako ‘teškim’ klijentima koji se vraćaju nezadovoljni. Kod njih još i imaju sreće, jer se isti vraćaju – a većina nezadovoljnih se niti ne vraća, već odmah odlazi konkurenciji. I to je još jedna pojava koju primjećujem kod ‘pametnih’. Oni imaju vrlo nizak ‘rebuying’, tj. zadržavanje klijenata i njihovu ponovnu kupnju. Njima zbog toga kontinuirano trebaju novi i novi leadovi. Postojeći klijenti im kroz ponovnu kupovinu i/ili preporuke ne kreiraju leadove.

Pa kako sam to ‘poglupio’? Rekao sam sebi : ‘Tomo, glup si, ne znaš ništa o kupcu, njegovim potrebama, situaciji, kriterijima, prioritetma, mogućnostima… A ako ne znaš – PITAJ!’ I tako sam sve manje i manje pretpostavljao, a sve više pitao i slušao, pitao i slušao, pa još više pitao i slušao. Klijenti su se sve više otvarali i stjecali sve više povjerenja u mene. Kroz moj način komunikacije vidjeli su da nisam tu samo zbog sebe, već da su mi oni bitni. Pa sam dobio od njih puno relevantnih informacija koje su mi kreirale puno više prodajnih prilika iz kojih sam puno više zaradio. Kako sam klijente slušao, ono što su kupili od mene bilo je uistinu relevantno za njih pa su reklamacije i teške situacija svedene na minimum minimuma. Kako je sve to dovelo do velike razine povjerenja, većina leadova mi sada dolazi od postojećih klijenata – za cross ili up sales kod njih ili preporuke za nove klijente. Da skratim već ionako poduži tekst, više mi ne pada na pamet biti ‘pametan’ prodavač!

Cijeli ovaj proces ‘poglupljivanja’ fantastično je opisan u sljedećoj zen priči :  Nan-ina, japanskog učitelja zena, posjetio je jednog dana neki profesor sveučilišta koji je želio naučiti nešto o zenu. Nan-in je poslužio čaj. Napunivši šalicu gostu, nastavio je sipati. Profesor je posmatrao kako se čaj preljeva, ali kada se više nije mogao suzdržati, reče: “Puna je. Više ne može stati u nju!” “Kao i ova šalica”, reče Nan-in, “pun si svojih pretpostavki. Kako ti mogu objasniti Zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?”

(Ne)investiranje u sebe

Prošli sam tjedan prisustvovao prezentaciji nove knjige “Tajna nestalog kupca” čiji su autori moji dragi kolege Kristina Horbec i Saša Petar. Samu knjigu sam dočekao s oduševljenjem jer je prava rijetkost pronaći dobru knjigu o prodaji na hrvatskom jeziku. Prolazeći kroz njen zanimljiv i koristan sadržaj naišao sam na podatak koji me uvijek, iznova i iznova šokira : samo je jedan od dvadeset prodavača potrošio svojih 100 kuna godišnje na neku knjigu o umjećima prodaje ili se pretplatio na neki poslovni časopis?!

Isti šok doživljavam i na svojim treninzima. Kada god imam nastavak rada s nekom grupom, na početku im svima postavljam pitanje :”Što ste od zadnjeg treninga napravili za razvoj svojih prodajnih/komunikacijskih vještina?” Sličan postotak (1-5%) izađe s nekim primjerom investiranja u sebe. Ostalih 95% me gleda u čudu kada postavim to pitanje malo specifičnije. “Koliko ste knjiga na temu prodaje/komunikacije pročitali u tom razdoblju? Tekstova po časoposima ili na interentu? Jeste li bili na nekom seminaru koji ste platili iz vlastitog džepa? Koliko ste vremena proveli gledajući kolege i “ukravši” od njih neku tehniku/pitanje/argument koji rade bolje od Vas?” Na kraju tog dijela, uvijek ostanem s gorkim okusom u ustima – najveći broj prodavača uopće ne investira u ono što radi!

A zašto i bi, pitaju se neki? Dopustite da Vam dam nekoliko argumenata zašto investirati u sebe:

1. Krenuti ću od pomalo filozofskog : zato jer je razvoj jedan od temeljnih prirodnih zakona. Sve u prirodi, što se prestane razvijati, počinje umirati! Okolina oko vas se mijenja : proizvodi, kupci, navike, ekonomska situacija… Ako vi ostanete gdje jeste, kako bi to Edo Majka rekao, u situaciji gdje vam je “omiljeni igrač Pele, a muzičar Zele”, radite sebi medvjeđu uslugu. Samo pogledajte novine i vjesti koliko ljudi ostaje svakodnevno bez posla, a novi ne mogu naći jer jedino ono što znaju raditi više nitko ne treba. Prodaju radim od 1998. godine. Ne prođe tjedan da ne pročitam neki novi tekst o prodaji ili ne proučim strategiju i tehniku nekog uspješnog prodavača. U mojoj zbirci knjiga (većinu sam i pročitao:-) leži protuvrijednost novog auta srednje klase. Svake godine odem na minimalno 2 seminara. I ne pada mi na pamet da pomislim kako o prodaji sve znam…

2. Ljubav! Ako volim sebe, teško ću si nametnuti da radim ono što ne volim 8-10 sati dnevno ili 1/3 svog života! I zato počnite raditi ono što volite. Razmislite koliko samo investiramo u ono što volimo. Koliko tome posvećujemo vremena i energije? Volite gadgete? Koliko vremena provedete kupujući i čitajući časopise o njima, surfajući po internetu ili razgovarajući s kolegama o tome? A koliko ste vremena proveli proučavajući prodaju ili kupce? Ako na posao ne počnemo gledati na taj način, nećemo uložiti ništa energije u njega, a onda on postaje izvor frustracije umjesto radosti. Opet se vraćam na Jezikovu juhu. Pogledajte malo Stephanov stav i ulaganje u sebe u odnosu na prosječnog hrvatskog kuhara. Koliko naših kuhara imaju svoje vlastite noževe ili su išta napravili za svoje školovanje i napredovanje?! Uglavnom kukaju i nemaju novaca što me dovodi i do trećeg argumenta.

3. Pare! Radim s prodavačima već godinama i upoznao sam prodavače koji zarađuju 2.000 kn mjesečno i one koji zarađuju 30.000 kn mjesečno. Ovi drugi zarađuju toliko jer mogu upravljati kompleksnijim prodajnim situacijama, raditi s zahtjevnijim kupcima i prodavati kompleksnije proizvode tj. usluge. Kako su došli do toga? Radom na sebi i investiranjem u sebe! Samo se zapitajte koliko ste zamjenjivi tj. koliko vrijednosti vi donosite u prodajni proces. Ako se prodaja odvija samo od sebe tj. prodavalo bi se i da prodaje vaša baka tada nikad nećete zarađivati neke ozbiljnije iznose. Međutim, što se nezamjenjiviji, što više taj posao može odraditi manji broj ljudi, i vaša zarada će se kretati prema višim iznosima! Zamislite samo profesionalne sportaše koji bi trenirali toliko koliko vi investirate u sebe! Messija koji bi jednom godišnje trenirao ili Tigera Wooda koji ne bi pratio igru svojih protivnika na turnirima? Sigurno ne bi zarađivali kao što sada zarađuju, a vjerojatno ne bi bili ni profesionalci.

Svatko od nas svakodnevno investira svoje vrijeme. Pitanje je samo za koje područje i koje rezultate ima od toga. Tajna je (opet) u fokusu i zlatnom pravilu “Što je u fokusu – raste!” Ili prevedeno : postajete stručnjak u onome čemu posvećujete svoje resurse : vrijeme, energiju, novac… Ako ste 3 sata dnevno pred TV, postati ćete stručnjak za…pa naravno, gledanje TV-a. Ako pratite društveni život naših “zvijezda” i to je svakodnevna tema vaših razgovora, tada ćete vrlo brzo postati stručnjak za to područje. A ako to vrijeme posvetite sebi i svojim prodajnim vještinama…